Nadolazeći nam blagdani donose pregršt čarobnih trenutaka, a naše su se “Šapice” odlučile prepustiti istima istraživajući priču o Orašaru – liku koji se već gotovo jedno cijelo stoljeće tradicionalno veže uz blagdan Božića, a o kojem se zapravo veoma malo zna.
Figurice Orašara prvi se put javljaju u Njemačkoj – točnije, u predjelu zvanom Rudna gora – u kasnom 17. stoljeću. Prvotno su bile namijenjene upravo onome što im i samo ime nagovješćuje, krckanju oraha. Izrađivale su se od drveta, rezbarile u obliku ljudi, potom oslikavale, ali ne tako bogato i detaljno kao danas. Orašari su se rado darovali, osobito u vrijeme Božića, jer upravo su tada orasi bili sezonska poslastica. Osim toga, narodna predaja kaže da su figurice Orašara imale moć zaštite, pa se tako vjerovalo da čuvaju obitelj i dom u kojem se nalaze.
Tek nešto kasnije, 1816. godine, njemački autor E. T. A. Hoffmann piše priču Orašar i kralj miševa koja je omiljena i djeci i odraslima diljem svijeta, a tradicionalno se pripovijeda upravo u vrijeme božićnih blagdana. Istu je priču popularizirao ruski skladatelj P. I. Čajkovski koji je 1892. godine pretvara u balet koji svake godine iznova oduševljava kazališnu publiku cijeloga svijeta. Sve to čini priču o Orašaru doista posebnom, čarobnom i neponovljivom.
Nakon što smo se kronološki upoznali s pričom o Orašaru, krenuli smo istraživati načine izražavanja vlastitih dojmova i osjećanja vezanih uz nju: aktivno smo slušali skladbe Čajkovskog, razgovarali o njima te razmjenjivali ideje o onome što zamišljamo dok je slušamo; tijelom i pokretom izražavali smo naša osjećanja prateći melodiju; slušajući glazbu uronili smo u slikanje služeći se raznim likovno-kreativnim tehnikama, pripovijedali priču Orašar i kralj miševa i divili se njenim fantastičnim likovima kakve nikada do sada nismo sreli – posebno nas je oduševio Kralj miševa, a nismo ostali ravnodušni ni na Zemlju slatkiša čijim smo slatkim rijekama i potocima imali prilike ploviti u našoj mašti, zajedno s Marie i Orašarom.
Naše smo dojmove i osjećanja najživopisnije prenijeli upravo na papir. Djeca su se tako prepustila mašti i u konačnici načinila fantastične, podosta ekspresionističke slike na temu Orašara. Služili su se kombiniranom tehnikom: najprije su upotrijebili uljani i voštani pastel, potom ga dodatno oživjeli vodenim bojama. Time smo zaključili naše druženje s Orašarom; ali, tu nije kraj – naša su putovanja čarobnim književnim prostranstvima tek otpočela.
Ena Miškić, odgojiteljica
